Dozvolite da vam ispričam jednu priču.

Zatvorite oči i polako utonite u mrak iza svojih kapaka, osjetite toplinu i zaštito oko vaših tijela dok se lagano spremamo na put...

čujete li taj zvuk? ...pstttt...evo čuje se žuborenje mora, ah to morski valovi nježno dotiču obalu kopna, nekog kopna...tko zna gdje.

Idemo se približiti...noć je, vide se zvijezde nebo je vedro a posred neba predivna luna sija, divna je , gleda mudro sa visina i svoj srebrkasti sjaj ocrtava na valovima. Mjesečeva svjetlost obasjava lik žene koja stoji na plaži, lagani povjetarac nosi njenu dugu raspuštenu kosu. Bosa je i more nježno dodiruje njena stopala. Vidim joj lice...ima predivno lice, lice ratnice, sa očima u kojima se odražava tamno more.

Žena gleda u daljinu,u daljini se vidi brod.

Znala je da će taj dan doći...Kada će ljudi sa drugog kopna pristati na ovu obalu još netaknutu od ikoga osim onih koji su čuvali sveta znanja.

Jer naime ona je bila čuvarica znanja iz 7 svjetova, utjelovljenje nebeskih bića čije ime nije znala ali ih je često viđala u snovima, bila su to duguljasta svjetleća bića prepuna ljubavi i mudrosti.

Poslali su je na taj otok da prvo preda znanje onima koji su spremni da ga čuju a kasnije i svima ostalima.

Samo postojala je kvaka u cijeloj toj priči...znanje nije lagan teret za nositi, naime  ljudi koji su spremni čuti znanje automatski su vidjeli i pravu prirodu te žene, vile. Ona im je to znanje prenosila direktno kroz srce...

Ali došlo je vrijeme kada se znanje trebalo dati svima jer taj otok više nije bilo podešen na toliko visoke vibracije da je bio nevidljiv ljudima koji nisu marili za ljubav.

otok je postao vidjiv svima.

I sada pred zoru novoga dana naša čuvarica znanja gleda u brod koji dolazi, znajući da ljudima na tome brodu ona neće biti istodobno i žena i svjetlosno biće kakvim su je tragači vidjeli, nego samo obična izgubljena žena na izgubljenom otoku. Dok je tako stajala i osjećala povezanost sa mjesecom rekla mu je : Okej, pristajem igrati igru....ako je to jedini način za mene da doprem do tih ljudi.

Učini od mene oblik koji će njima biti najprihvatljiviji da me prihvate i da me ne ubiju ili da se ne preplaše.

Mjesec je spustio svoje zrake na njenu desnu ruku i ostavio biljeg, i reče...ovo je znak da nikad ne zaboraviš svoje podrjeklo, sada ću ti odmaknuti sjaj koji imaš i prenjeti te na drugačiju razinu razumjevanja života.

To je jedini način da trenutno preživiš u svijetu koji više neće biti isti za tebe.

Ona reče :" Dobro" i na svojoj desnoj ruci ugleda biljeg crvene boje...poput prolivene tinte.

Pristajem da zaboravim tko sam, da pomognem drugima da se sjete tko su oni.

Okrenula se mekano prema otoku i pozdravila sva divna bića , životinje i biljke koji su joj bili drugari do tada, sa kojima je živjela u slozi i ljubavi. Posljednji su ju pozdravili kitovi iz morskih dubina i rekli su joj : " Sestrice sada ćeš zaboraviti da možeš sa nama govoriti, i da smo puno puta ronili zajedno...ali ipak kada nas vidiš i čuješ za nas osjetit ćeš posebnu dragost oko srca---sve dok se ponovno ne sjetiš svega ".

Ah, uzdahnula je tužno...život je tako jednostavan sa vama, neću vas zaboraviti prijatelji moji...nemojte ni vi mene...

Sara Luna gledala je hrabro u brod i prepustila sva svoja nebeska sjećanja da se prekriju velom zaborava kako bi zaigrala igru spavanja ...zatvorila je oči stavila ruku na srce i rekla...

"Učinjeno je, učinjeno je"!...otok se počeo mjenjati ...nestalo je finih velova koji su podržavali suptilnije svjetove koji su se preklapali sa ovim koji je ljudima sa broda bio poznat. Kamenje i minerali, biljke i životinje više nisu pričali jezikom koji je Sara Luna mogla razumjeti. Iako su svi žitelji otoka znali što se zbiva obečali su joj da će uvijek biti tu za nju iako ona to neće znati.

priroda tog osjećanja 

osjećam se....
samo?
dovoljno?

ništa za prikazati
a puno toga 
za reći
nikome
ničemu

moram prestat pit
a tek sam počela

can you feel it????


 

toliko toga sam htjela napisati o Boli
ali rađe ću misliti o Srcu


AKO ME NE VIDIŠ
A NE VIDIŠ ME 
POGLEDAJ U SEBE 
ONDA ĆEŠ 
MENE VIDJETI BOLJE

Nosila je oklop u ime Boga
u ime ljubavi
Obješena za nogu
na stablu života
negdje između Marije Magdalene
i Djevojke sa zlatno obojanim licem
Bila je to smrt
Bilo je to rođenje
na tom stablu
vidim ga u tami
Nakon putovanja
Bog je govorio kroz njena usta
poput groma
Više nije nosila oklop
ali više nije bila ni žena

osjećam svoje srce ....kao nikada do sada...



Mi smo zaistinu nevažni
I to je ono što mi moja prijateljica Ruža 
Reče ovo jutro

Rođena sam ujutro
Krštena u rosi
Cvala sam
U sunčevim zrakama
Sretna i zaljubljena
Da, bjeh naljepši cvijet
Od sviju cvijetova u tvome vrtu

Pogledaj, Bog me stvori
A sada čini da pognem svoju glavu
I osjećam da padam
I osjećam da padam
Moje srce gotovo je golo
Noga mi je u grobu
Jučer si mi se divio
A sutra biti ću prah,
Zauvijek.

Mi smo zaistinu nevažni
A moja prijateljica Ruža
Umre ovo jutro

Sinoć je luna
Bdijela iznad moje prijateljice
A u svom snu vidjeh 
Njenu dušu kako pleše
Blistavu i golu
Iznad nebesa
Smješeći mi se
Neka oni koji mogu, vjeruju
Ali je trebam Nadu
Ili sam Ništa.

volimo tek kad nestanemo....

pogledah duboko u srce
nađoh ružu
mirišljaviju od sviju
odražava pogled svih vjekova
ljubav joj je ime
ljubav koja nema kraja

moj početak i moj kraj
dotakoh svoje dveri
dotakoh svoj hram
tamo nađoh ružu 
od tisuću cijelova

cvatem prema jednom suncu
blještavilo njegovo je čisto
cijeli život cvala je samo za jedno
da bi mogla voljeti.

idi kćeri - reče mi,
stvorena si da voliš

idi kćeri- reče mi,
stvorena si da tvoj miris širi slavu
ljubavi.

nekako se sve nešto kovitla oko mene a ja zbunjena...
neznam jesam li malčice zaljubljena ili sam samo došla do nekog novog dijela moje svijesti
imam potrebu za samoćom - lijepo mi je kad sam sama
odem na more kupam se malo meditiram i gledam suncekao da se sve manje bojim okoline
sve više mogu biti samostalna...
mislim da je to dobar znak!

maštam o ljubavi 
ali o onom osjećaju koji bi taj partner trebao pobuđivati u meni i to mi se sviđa
sagledavam moju vezu
bez osude i bez krivnje
voljeti se može na bezbroj načina
samo treba slijediti svoje srce

Koliko je tanka granica između ljubavi i boli?

Osjećam se kao da nosim cijelu bol svijeta na ramenima.
A želim ljubav.
Čini mi se da mi je nitko nemože dati....nikakav muškarac...ili žena ako baš hoćete.

Danas me slomilo. Vukla sam se černomercu kao kakva spodoba, osjećala sam neobičnu toplinu u preponama i osjećaj kao da ću se ispovraćati, srce kao da će se eksplodirati...
u nekog neobičnom osjećaju sličnom seksualnom uzbuđenju ali još 100 puta jače.
Uhvatio me strah..projurilo mi je kroz glavu ---šta ako sada dobijem neki napadaj...
što ako sam skrenula sa uma.

Tu bol i dalje osjećam, duboko u srcu ...
I onda sam se u trenutku pomirila sa sudbinom i rekla...ok 

ovo što mi se događa očito se događa sa nekim razlogom, i kad već jesam u tom stanju...ne želim razmišljati šta je to nego idem živjeti kao da sam oduvijek takva
i sjela sam i pustila i boli i toplini da mi šeću po tijelu...
rekla sam sebi samo se trebam fokusirati na nešto drugo
pa i jesam ...fokusirala sam se na čitanje skripte koju sam nosila.

došla sam sretno doma...
ono što želim reći...
jako je teško graditi povjerenje u samoga sebe, jako je teško graditi povjerenje u život...
pogotovo u očekivanju da će nam se uvijek nešto loše dogoditi ili da ne zaslužujemo sreću

na kraju krajeva bol je tu da nas probudi

kad sam prihvatila svoje stanje bilo mi je lakše
krećem u prihvaćanje sam sebe ovakve kakve jesam...otvorena, senzibilna, preplašena, u žudnji za ljubavi a u nemogućnosti da seotvorim istoj ..idem....
 korak po korak.

sjedim danas na suncu, žmirim ....i maštam. maštam , kreiram...pitala sam se dali tražim previše i dali ikada može biti previše...

u mašti bez cenzure.

punina života bez cenzure.
sex bez cenzure.
sreća bez cenzure.

pleše mi se.

ponekad me zaprepasti onaj isti osjećaj nemirne duše koje sam osjećala kadm sam imala 15 dok sam sjedila u sobi u učeničkom domu i gledala kroz prozor i zamišlala da stvaram oblake...
još uvijek sam to dijete puno boli 
puno čežnje za ljubavi...
iz mene ispliva strah
pa ljubav 
pa strah...
pa ljubav


ja sam duša duše svoje

jebote trebala sam..mogla sam..nisam se usudila...a htjela sam...

e da sam znala da postojiš...:)

desnoj ruzmarin...

mekana blagost  ...mekana zora poput djevojke cjeliva novi dan
otvorite se novih pogledima na život
i zagrlite ga

MORAM TO REĆI JAVNO
VOLIM SEBE !!!!!:D

volim ples crnog i bijelog..straha i ljubavi jer to stvara ples života 
i straaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaast!